Borislava Kodžić
Kostajnički svibanj
Tamo gdje sjaji se srebrena Una
Vijugajući ispod brda Djeda
Tamo sad moja misao lunja
I duga mi teška na srce sjeda.
Ulicom dugom procesija kreće
Jer zadnje sad svibanjsko je veče.
Puk sav. Žene i starci i djeca.
Procesija biva sve veća, veća.
Svakom u ruci svijeća mala gori
Svak moli za oca, muža, brata!
Molitva k nebu se diže, ori:
'' O, rajska Djevo, kraljice Hrvata''
Pjesma se ori i zvona sva zvone
Mnogih niz lice suze se rone.
''Bože! Čuj bijednih, bolnih duša glas
Majko! Spasi Hrvatsku! Spasi nas!''
Svijeća mala zadnji plamen liže
Procesija već na trijem crkve stiže.
Svijeće svibnja s oltara miri
Tamjana miris sve više se širi.
Na Djedu, Otoci, slavuj bigliše
Već mjesec sja, prva zvijezda trepti
I noć pada sve više i više...
Sveg', što bješe nekoć, duša se sjeti.
Sjećanje na običaj u Kostajnici svakog 31. Svibnja sve do 1945. Godine.
Borislava (rođ. Jalić) Kodžić (1914.-2006.) rođena je u vrijeme Prvog svjetskog rata kada se njezin otac nalazio u mjestu Borislovsko po kojemu je dobila ime. Od najranijeg djetinjstva živjela je s roditeljima u Zagrebu gdje je završila osnovnu školu i II. Žensku gimnaziju na Griču. Upisala je studij prava, ali nakon četvrtog semestra prekida studij udajom za šumarskog inženjera Nikolu Kodžića. Obitelj je živjela u Kostajnici odakle su Kodžićevi rodom. U Kostajnici su dočekali proglašenje NDH, njezin pad i dolazak partizana. Suprugova obitelj bila je vlasnik banke, ciglane i hotela u Kostajnici pa su ih optužili i osudili kako bi im oduzeli imetak. Supruga joj je osudio Vojni sud u Zagrebu na 20 godina prisilnog rada iako zbog trajnig invaliditeteta nikada nije bio vojnik. Umro je u Lepoglavi 1948. godine. Borislava je osuđena 1947. godine na deset godina prislnoga rada. Kaznu je izdržavala u KPD-u Požega. Pomilovana je nakon tri godine s obzirom da je imala dvoje male djece. U vrijeme izdržavanja kazne radila je najteže fizičke poslove, a za najmanju sitnicu bila je kažnjavana batinama i samicama. Po povratku iz logora živjela je na tavanu bez vode, struje i grijanja. Počela je pisati vrlo rano, ali je tek poslije 1990. godine objavila dvije zbirke pjesama – Logori poslije logora i Domovinski rat.