Želeći se uključiti u obilježavanje dvadesete godišnjice pogibije svoga prijatelja i kolege Gordana Lederera Šime Strikoman osmislio je još jednu Milenijsku fotografiju, Gordanu u spomen.

U blizini mjesta gdje je Lederer pogođen metkom iz snajpera, na brdu Čukur, vidikovcu ponad Hrvatske Kostajnice odakle puca veličanstven pogled na unsku dolinu, učenici kostajničke osnovne i srednje škole oblikovali su lik i kameru ovog tragično stradalog hrvatskog snimatelja zauvijek sačuvanog u srcima Kostajničana onom paučinom Banijskih praskozorja.

Uživajući u ljepoti slike prirode, učenika, vizure grada prisjetio se Šime svojih kolega Gordana, Krstičevića, Kaića i njihove beskrajne, neustrašive želje za otkrivanjem neotkrivenog...

...

Iz vremena kada smo okom kamere bilježili samo ljepote drage nam Hrvatske i Svijeta, stižu me sjećanja na moje kolege snimatelje na druženja, na kreativnost i stvaranje dokumentarnih, filmskih priča o svijetu koji živimo, za koji živimo.

Odjednom, tako naglim rezom, ljepote je nestalo, počela je oporost i gorčina rata. Više nije bilo uživanja i kreativnosti, oko kamere je zasuzilo, snimala se patnja i agresija, uzurpiranje rodne grude i stradavanje dragih bliskih ljudi…svakodnevno.

Svijet su obišle snimke iz oka kamere, mnogih mojih kolega. Ovih dana se pitamo, zar su ih svi zaboravili. Najbolnije svjedočenje, zabilježeno okom kamere je kada sam izgubio prijatelja i to na divnom mjestu sa kojeg puca pogled na dolinu Une, zelenu, prostranu rodnu…kada god doputujem na to mjesto, a tako sam često tamo, jer me uvijek nešto vuče, zaurlao bih od bola, jer znam da je tu stalo srce Gordana Lederera: snimatelja, kolege, prijatelja i to nemilosrdnim hicem iz snajpera. Gordanu na ramenu bila je kamera. Radio je, nije ratovao, želio je prenijeti istinu i dokumentirati trenutke mladih ljudi koji su napustili sigurnost doma, da bi ga obranili, sačuvali od zla. 

Zlo je oduzelo život ovog kreativnog snimatelja, koji je svoje znanje o arheologiji, speleologiji, često koristio za svoje dokumentarne, snimateljske priče pokazane na Hrvatskoj televiziji…Koji je svoje najproduktivnije dane posvetio istini, zbog koje je stradao. Svoju smrt obilježio je svojom kamerom. Teška, najtužnija priča, koja je obišla svijet..mislim da je svi znamo, samo ta zebnja u srcu, da ne zaboravimo, ja neću, uvijek se sjećam svojih prijatelja.

Sa svakim svojim dolaskom u Hrvatsku Kostajnicu, zastanem na brdu Čukur i u samoći sjećam se prijatelja….Već ga dvadeset godina nema među nama….Zamislio sam , sa svakim svojim dolaskom, nosim ideju u sebi. Želim izraziti sjećanje, odati počast Gordanu, na ovom lijepom, ali i tužnom mjestu koje ga je oduzelo od nas.

10. kolovoza, 1991. godine, u ružnim ratnim godinama, na ovom mjestu, s kojeg pogled seže do Hrvatske Kostajnice i putuje zelenom dolinom ponosne ljepotice Une, stalo je kucati srce našeg kolege i neprežaljenog prijatelja Gordana Lederera. Ne mogu vratiti, prevrtiti tu snimku i zaustaviti taj zlokobno metak, ali 

240. Milenijskom  fotografijom Šime Strikomana,

želim  zauvijek pamtiti svog prijatelja, čiji gubitak neću i ne želim shvatiti…

…bio je svjedokom istine, jednog vremena, do trenutka kada je kamera skliznula s njegovog ramena i otpratila njegov put do Neba…

…i da Nebo danas…kao da je poslalo posebnu zraku, vidi se na slici…pozadina kao da je u magli, sjeni, a ova mladež, budućnost, ovaj proplanak u trenutku snimanja kao da je u trenu zasjala….hvala Ti…

Hvala svima koji su pomogli u stvaranju ove Milenijske fotografije, a posebno Vatrogasnoj postrojbi iz Petrinje, kostajničkim školarcima i naravno, idejnim kreatorima,  prijateljima naše Kostajnice Šimi i njegovoj Editi.